Limun

Limun se širom svijeta uzgaja u nebrojenim varijacijama koje, navodno, više niti botaničari ne registruju. Razlike između novih varijacija su samo u spoljašnjem izgledu, dok njihova prehrambena svojstva i privredni značaj ostaju nepromijenjeni. Naime, limun se vrlo rijetko koristi kao svježe voće, tako da manje promjene ukusa nisu previše važne. Za industrijsku upotrebu je dobra bilo koja varijacija osim, možda, onih koje nisu dovoljno trajne, pa ih se mora vrlo brzo nakon branja iskoristiti. Takve su, na primjer, gotovo nepoznate varijacije crvenih i slatkih limuna čiji su plodovi doduše kiseli, ali su istovremeno i slatki, pa ih uzgajivači koriste kao svježe voće. Njihov plod, kad se ubere, mora se potrošiti u dva-tri dana, pa je zbog toga gotovo nepoznat.

Limune uglavnom dijelimo na žute i zelene, no to je samo komercijalna podjela, jer rastu na istom drvetu. Zeleni limun se razvija iz proljetnog cvijeta drveta veštački izazvanom sušom koja mora trajati četrdeset dana između juna i jula. Tako dobijen proljetni plod ima tanku, zelenu koru i vrlo sočno „meso". Takav plod podnosi duga putovanja i skladištenje pa je moguć izvoz po cijelom svijetu. Uobičajeni na tržištu žuti plodovi, rastu na istom drvetu, samo što sazrijevaju zimi. Ovaj način korišćenja drveta značajno skraćuje njegov životni vijek, ali kako je vrlo isplativ, vrlo često se koristi.